Prvi pravi hamburgeri u Sarajevu pojavili su se u zdravljaku Kogo, otvorenom nakon visegodisnje izgradnje, na dnu Dalmatinske ulice. I ranije se, istina, u kioscima i sumnjivim prcvarnicama od Carsije do Marijin-Dvora prodavalo nesto sto se zvalo hamburgerom, ali ni meso, ni pecivo nisu bili ni nalik pravom hamburgeru koji smo jeli samo u nekim dalekim inostranstvima i cinio nam se vrlo ukusnim. Kogo je bio prvi koji se drzao mekdonaldsovskih adeta, tako da smo prvih mjeseci nakon otvorenja cesto dolazili na hamburgere, sve dok ih se s vremenom nismo zasitili i vratili se cevapima i bureku. Nije nam tada to palo na pamet, ali bilo je jasno da Sarajevo barem po jednom nikada nece postati Europa i Zapad: u taj grad nikada nece doci brza hrana, tu MacDonald's nece otvarati svoje restorane ako ne zeli dozivjeti sramotu i propast.
Pocetkom osamdesetih, u vrijeme kada je sagradjen i Kogo, neke su gazde pokusale uvesti u grad novi gastronomski duh i drugaciju terminologiju. Tako je u Ulici Radojke Lakic otvoren Fast Food. Koliko god to danas zvucalo blesavo, ali to ime se cinilo sasvim dovoljnim da zadovolji nasu potrebu za egzotikom Zapada. Medjutim, s vremenom je gazda shvatio da nema nikakvih sansi sa svojim sendvicima i hamburgerima i Fast Food se pretvorio u najobicniji kafic, ali iz prakticnih razloga nije mijenjao ime koje je u lokalnom mejtaskom zargonu vrlo brzo transformirano u Brzi Fudo.
Na samom pocetku Bascarsije, kod kafica Charlie, u isto vrijeme bilo je otvoreno i nesto sto se zvalo Doner. Valjda je gazda radio u Njemackoj i bio je malo proturski orijentiran, pa je svom lokalu dao takvo ime, ali nikad se u Doneru nije mogao pojesti kebab, nego su sluzene neke uzasne punomasne pljeskavice i ni po cemu osim po imenu Doner se nije izdvajao iz dugog niza trecerazrednih sarajevskih zalogajnica koje su propadale nakon dvije-tri sezone. Jednostavno, bio je nemoguc uspjeh mimo svijeta cevabdzinica i buregdzinica, a jos je teze bilo uspjeti u tom svijetu u kojemu su postojali mitski granicnici i giganti, Zeljo i Devetka (Petica ili Sport - zavisno od sezone), u svijetu cevapa i - recimo - buregdzinica Zulficara Becirija u svijetu pita, medju koje si se mogao ugurati samo ako bi bio bolji od njih ili ako si imao konjsku upornost i naklonost sudbine kakvu je imao Tarik Hodzic u doba kada je otvorio cevabdzinicu na Slatkom cosetu.
arajevo je jos u sedam-desetima bilo velegrad kada je rijec o brzoj i jeftinoj javnoj ishrani. Cim ogladnis, za male pare odes na cevape ili burek, izgubis malo vremena i ne reskiras da se otrujes. Nigdje u Jugoslaviji, osim mozda u Skoplju, nije bilo tako, a u tome - ne u ratu - razlog je sto je danas Sarajevo jedini glavni grad bivse drzave u koji nije stigao MacDonald's. Ono sto je u tim vremenima odrzavalo gradske cevabdzinice i buregdzinice bio je njihov radikalni konzervativizam i insistiranje da se sve moze promijeniti, ali da se forma i sadrzaj na tim mjestima nikad ne mijenjaju. Medjutim, kako su Bosanci, a pogotovo Sarajlije, prilagodljiv svijet, svijet slabog identiteta koji zna postati ljigav od povladjivanja kada se zatekne u tudjini, tako nitko nikad, u bivsoj Jugoslaviji ili izvan nje, nije otvorio cevabdzinicu ili buregdzinicu koja bi odgovarala sarajevskim kriterijima. Cim odu van, nasi cevabdzije pocinju prodavati pomfrit, na stol uz cevape stavljati kecap i varati musterije na nacin na koji ih u svome gradu nikada ne bi varali. U Zagrebu je tako do prije desetak godina postojala jedna cevabdzinica koju je drzao Sarajlija, ali se ona nije razlikovala od ostalih koje su uglavnom drzali Albanci i poneki Banjalucanin. I u njoj su cevapi bili odvratni, puno odvratniji nego sto najgori bjelosvjetski hamburger moze biti.
Danas se zapadni europski svijet prepoznaje po Turcima i njihovom kebabu. Nema grada u kojem se ne vrte one mesne piramide, a dobre turske zalogajnice se od losih razlikuju po tome sto u dobrima nema kecapa i sto u losima nema ayrana. U svim velikim njemackim gradovima postoje tvornice ayrana, a covjek iz Sarajeva samo moze zazaliti sto nam je Turska, darivajuci Bosnu civilizacijom hrane, zaboravila ostaviti i ayran, ili sto smo mi bili tako prepotentni da nismo htjeli prihvatiti pice nacinjeno od jogurta, vode i soli jer smo vjerojatno mislili da nas Turcin zeli zajebati.
